Građanska neposlušnost

Svim srcem podržavam moto: „Najbolja je ona vlada koja najmanje vlada“, a voleo bih da naša deluje brže i sistematičnije. Najzad, sve se svodi na ono – u šta takođe verujem: „Najbolja je ona vlada koja uopšte ne vlada.“ Kada budemo spremni, takvu ćemo vladu i imati. U najboljem slučaju, vlada samo služi svrsi, ali sve su ponekad, a većina često, potpuno nepotrebne. Brojne i teške, ali opravdane primedbe upućene našoj vojsci važe i za našu vladu. Vojska je samo produžena ruka vlasti, koja je, budući samo sredstvo koje smo izabrali za sprovođenje svoje volje, podjednako sklona zloupotrebama i izvrtanju kada čovek treba da deluje preko nje. Svedoci smo rata sa Meksikom, dela relativno malog broja pojedinaca, koji ovu vlast koriste kao svoje oruđe da privole narod na rat.

Američka vlada – šta je to? Samo kratka tradicija koja pokušava da se bez posledica prenese na potomstvo, ali koja svakim danom gubi nešto od svog integriteta. Nema ona vitalnost ni snagu čoveka jer se savija po volji čoveka. Ona je drvena puška u rukama naroda. Međutim, nije zbog toga manje neophodna jer narod mora imati neki komplikovan aparat čiju će galamu slušati da bi upotpunio svoju predstavu o tome šta je vlada. Tako nam ona uspešno pokazuje kako je lako nametnuti se, čak i njoj, ali na njenu korist. Odlično, nema šta. Opet, ova vlada nikada ništa nije preduzela bez ustezanja, sama se sebi sklanja s puta. Tako se zemlja ne čuva slobodnom. Tako se ne smiruje Zapad. Tako se ništa ne uči.

Sve što je postignuto postignuto je zahvaljujući karakteru američkog naroda; postigli bismo i više da nam vlast nije stajala na putu. Vlast je korisna jer bez nje teško da bi ljudi jedni drugima dali mira, ali kada se najviše trudi da bude korisna, te iste ljude uglavnom ostavlja na cedilu. Trgovina i privreda nikada ne bi uspele, osim da su od indijske gume, da preskoče prepreke koje im zakonodavci neprestano postavljaju. Ako bismo sudili o tim ljudima samo na osnovu efekta njihovih dela, a ne i njihovih namera, zaslužili bi da budu kažnjeni poput onih zlobnika što postavljaju prepreke na železničkim prugama.

Ali, govoreći praktično – kao građanin, a ne kao oni koji sebe nazivaju nevladinim ljudima4 – ne tražim da vlast ne postoji, već tražim bolju vlast, odmah. Neka svako zna kakva je to vlast koja bi izazivala poštovanje, neka svako zna da nas od takve vlasti deli samo jedan korak.

Kada vlast konačno bude u rukama naroda, razlog zašto će se dozvoliti većini da odlučuje krajnje je praktičan – ne zato što je većina uvek u pravu, niti zato što je to pravedno prema manjini, već zato što je većina fi zički jača. Ali ako većina odlučuje u svim slučajevima, takva vlast ne može počivati na pravdi, čak ni na onoj koju čovek može da pojmi. Može li postojati vlada u kojoj šta je ispravno, a šta pogrešno ne odlučuje bukvalno većina, već savest? Vlada u kojoj većina odlučuje samo o onim pitanjima koja su u domenu njenog svrsishodnog delovanja? Moraju li građani uvek na trenutak, ili bar malo, da potisnu svoju savest pred zakonodavcem? Zašto onda imamo savest? Mislim da bi prvo trebalo da budemo ljudi, a tek onda subjekti.

Ne treba gajiti poštovanje prema zakonu, već prema onome što je ispravno. Jedina obaveza koju prihvatam jeste da u svako doba činim ono što smatram ispravnim. Rečeno je, dovoljno istinito, da gomila nema savest; ali skupina savesnih ljudi je ima. Niko nikada nije postao pravedniji jer mu je zakon to nametao; čak i oni koji ga poštuju svakodnevno čine nepravdu. Čest i prirodan rezultat nepotrebnog poštovanja zakona jeste taj da možemo videti vojnike, pukovnike, kapetane, desetare i prašinare kako revnosno marširaju preko brda i dolina u ratove, protiv svoje volje i, avaj, protivno sopstvenom zdravom razumu i savesti. Naporan je taj marš, srce zebe od njega. Svesni su da su uvučeni u đavolju rabotu, ali se mirno pokoravaju. Šta su oni? Jesu li uopšte ljudi, ili tvrđave i magacini koji se mogu premestiti po volji nekog beskrupuloznog moćnika? Ako odete u mornaričku luku i vidite marinca – kakvog ga je dala samo američka vlada ili kakav crni mag – videćete senku ljudskosti, videćete živog čoveka zakopanog ispod oružja sa kojim će ga ispratiti u grob….

Gomila ljudi služi državi svojim telima poput mašina, a ne ljudi. To su naša vojska, naša milicija, zatvorski čuvari, činovnici, učesnici u posse comitatus itd. U većini slučajeva niti umeju da rasuđuju, niti imaju moralnih osećaja, ali znaju da sebi pridaju važnost kakvu imaju drveće, zemlja i kamen. Verovatno je zato moguće napraviti drvene ljude koji će najbolje da završe posao. Takve poštujemo koliko i kakvo strašilo ili zrno prašine. Ti ljudi imaju istu vrednost kao konji i psi. Ipak, čak i kao takvi, smatraju se dobrim građanima. Drugi pak služe državi svojom glavom – zakonodavci, političari, advokati, ministri. Pošto retko prave bilo kakve moralne razlike, verovatno će služiti đavolu misleći da služe Bogu. Vrlo je malo onih koji državi služe svojom savešću – poput junaka, rodoljuba, mučenika, velikih reformatora i pravih ljudi – zbog koje joj se nužno suprotstavljaju, tako da ih država obično smatra svojim neprijateljima.

Iz knjige eseja Henrija Dejvida Toroa „Građanska neposlušnost – izabrani eseji“. Opširnije o knjiizi pogledajte ovde