Saosećanje se ne može zanemariti

Među mnogim zabludama, koje su u raznim istorijskim periodima zaposele umove širokih masa čovečanstva, možda najčudnija – a sigurno najmanje vredna poverenja – jeste savremena samozvana nauka političke ekonomije, zasnovana na ideji da se napredan model ljudskog delovanja može formirati nezavisno od uticaja naklonosti (dobre volje) među ljudima u društvu.

Naravno, kao i alhemija, astrologija, čini i druga slična popularna verovanja, i politička ekonomija u korenu ima verodostojnu ideju. „Naklonosti među ljudima u društvu“, kaže ekonomista, „jesu slučajni i ometajući elementi u ljudskoj prirodi; ali su tvrdičluk i želja za napretkom stalni elementi. Hajde da uklonimo one stvari koje nisu konstantne i, smatrajući da je ljudsko biće samo mašina puna žudnje, ispitamo koji su to zakoni rada, kupovine i prodaje koji bi doveli do najvećeg mogućeg nagomilavanja bogatstva. Kada se jednom ovi zakoni odrede, kasnije će biti stvar svakog pojedinačno da uvede onoliko tog ometajućeg elementa naklonosti koliko sam izabere i da za samog sebe odredi do kojeg će rezultata dovesti te nove pretpostavljene okolnosti.“

To bi bio savršeno logičan i uspešan metod analize kad bi te slučajnosti, koje treba da kasnije budu uračunate, bile iste prirode kao i moći koje smo prve ispitali. Pretpostavljajući da na neko telo u pokretu deluju stalne i povremene sile, obično je najjednostavniji način da se ispita njegova trajektorija taj da se ona proračuna najpre pod konstantnim uticajem, a da se kasnije uzmu u obzir uzroci koji vode dovode do varijacija . Ali ometajući elementi u društvenim problemima nisu iste prirode kao oni konstantni; oni menjaju suštinu stvorenja koje se ispituje onog trenutka kad se uvedu; oni deluju ne matematički, već hemijski, donoseći okolnosti koje naše prethodno znanje čine neprimenljivim. Obavili smo učene eksperimente sa čistim azotom i uverili smo se da je to gas kojim se veoma lako rukuje: a gle! ono čime treba da se bavimo u stvari je njegovo jedinjenje sa hlorom; a to jedinjenje, čim ga dotaknemo u skladu sa principima koje smo prethodno odredili, lansiraće i nas i našu aparaturu kroz plafon.

Zapazite, ja niti osporavam zaključke nauke niti u njih sumnjam ukoliko su prihvaćeni. Mene oni naprosto ne zanimaju, kao što me ne bi zanimali zaključci nauke o gimnastici koja pretpostavlja da ljudi ne poseduju skelet. Pod tom pretpostavkom moglo bi se pokazati da bi bilo od koristi da se studenti urolaju u smotuljke, da se spljošte kao palačinke ili da se rastegnu kao kablovi; a kada bi se te operacije obavile, ponovno uvođenje skeleta bilo bi praćeno mnogim nepovoljnim stvarima po njihovu konstituciju. To razmišljanje je možda zadivljuće, možda su zaključci tačni, ali toj nauci fali jedino to što ne može da se primeni. Savremena politička ekonomija zasniva se upravo na takvoj osnovi. Pretpostavljajući ne da ljudsko biće nema kostur, već da je ono celo samo kostur, ona zasniva svoju okoštalu teoriju napretka na negaciji duše; i pošto je pokazala šta najviše može da se napravi od kostiju i konstruisala određeni broj geometrijskih figura sa mrtvačkim glavama i ramenim kostima, uspešno je dokazala da nije zgodno da se među tim telesnim strukturama ponovo pojavi duša. Ja ne poričem istinitost te teorije; ja samo poričem njenu primenljivost u sadašnjoj fazi razvoja sveta.

Ta neprimenljivost se na interesantan način ispoljila tokom neugodnosti do kojih je doveo nedavni radnički štrajk. Tu se javlja jedan od najjednostavnijih slučajeva, u istrajnom i pozitivnom obliku, glavnog vitalnog problema sa kojim mora da se suoči politička ekonomija (odnos između poslodavaca i zaposlenih); a u ozbiljnim krizama, kada su životi mnogih i gomile imovine u opasnosti, politički ekonomisti su bepomoćni – praktično nemi; nikakvo jasno rešenje takve teškoće oni ne mogu da daju, kao na primer, da ubede ili smire suprotstavljene strane. Uporno se gospodari drže jednog pogleda na stvari; radnici se uporno drže drugog; i nikakva politička nauka ne može da ih pomiri.

Bilo bi zaista čudno da bilo koja „nauka“ ima nameru da pomiri ljude. Diskutant za diskutantom uzalud nastoje da pokažu kako su interesi gazda suprotni, ili nisu suprotni, interesima njihovih radnika; niko od diskutanata izgleda uopšte nema na umu da pojedinci ne moraju biti suprotstavljeni samo zato što su im interesi suprotni. Kad bi u kući bila samo jedna kora hleba, a majka i deca gladovali, njihovi interesi ne bi bili isti. Ako je majka pojede, deca bi želela da je pojedu; ako bi je pojela deca, majka bi morala da ide gladna na posao. Pa ipak, to ne znači obavezno da će među njima postojati „neprijateljstvo“, da će se oni boriti za tu koru i da će je majka, pošto je najjača, ugrabiti i pojesti. A i ni u kom drugom slučaju, kakvi god bili interesi raznih ljudi, ne može da se sa sigurnošću pretpostavi da će oni morati da jedan na drugog gledaju sa neprijateljstvom i da koriste nasilje ili obmanu da steknu prednost samo zato što su im interesi različiti.

Pa čak i kad bi bilo tako, a to bi značilo da može da se smatra da čoveka ne pokreću nikakvi drugi moralni uticaji osim oni koji deluju na pacove ili svinje, logičke okolnosti ovog pitanja i dalje se ne mogu odrediti. Nikad se u opštem slučaju ne može pokazati ni da su interesi gazda i radnika slični, niti da su suprotstavljeni; jer, u zavisnosti od okolnosti, oni mogu biti i jedno i drugo. Uvek je, zaista, u interesu i jednih i drugih da se posao obavi ispravno i da se za njega dobije odgovarajuća zarada; ali, u podeli profita, dobitak jednog može da bude ili ne bude gubitak onog drugog. Nije u interesu gazda da plaćaju tako niske nadnice da njihovi radnici budu bolesni i potišteni, niti je u interesu radnika da budu plaćeni tako mnogo da minimalnost gazdinog profita ometa ovog da proširi svoj biznis, ili da ga obavlja na bezbedan i slobodouman način. Ložač ne bi trebalo da priželjkuje visoku platu ako je njegovo preduzeće isuviše siromašno da bi na odgovarajući način popravljalo svoje mašine.

A raznovrsnost okolnosti koje utiču na te recipročne interese toliko je beskrajna da bi svi pokušaji da se odrede pravila delovanja na osnovu logike celishodnosti bili uzaludni. A i treba da budu uzaludni. Jer, Tvorac čovekov nikad nije nameravao da bilo koji ljudski postupak bude vođen logikom celishodnosti, već logikom pravednosti. On je zato uradio sve da se celishodnost za večnost učini jalovom. Nijedan čovek nikad ne zna, niti može da zna, kakav će biti krajnji ishod za njega samog, ili za druge, bilo kog datog sleda postupaka. Ali svaki čovek može da zna, a većina od nas zaista i zna, šta je pravedan a šta nepravedan postupak. A svi mi takođe možemo da znamo da će posledice pravednosti u krajnjem ishodu biti najbolje moguće i za druge i za nas, iako ne možemo da kažemo ni šta je najbolje, niti na koji način će se, verovatno, nešto odigrati.
Rekao sam, logika pravednosti, podrazumevajući da pravednost uključuje i naklonost – onakvu naklonost kakvu jedan čovek duguje drugom. Sva ispravnost odnosa između gazde i radnika, a i ono što je najbolje za njih, u krajnjem ishodu zavise od toga.

Iz knjige Džona Raskina „I onom poslednjem: četiri eseja o političkoj ekonomiji“. Mahatma Gandi u svojoj autobiografiji navodi da je ova knjiga izvršila ogroman uticaj na njega.