To je onaj život: Vladislav Petković Dis

TAMNICA

To je onaj život gde sam pao i ja
S nevinih daljina, sa očima zvezda
I sa suzom mojom što nesvesno sija
I žali kô tica oborena gnezda.
To je onaj život gde sam pao i ja

Sa nimalo znanja i bez moje volje,
Nepoznat govoru i nevolji ružnoj.
I ja plakah tada. Ne beše mi bolje.
I ostadoh tako u kolevci tužnoj
Sa nimalo znanja i bez moje volje.

I ne znadoh da mi krv struji i teče,
I da nosim oblik što se mirno menja;
I da nosim oblik, san lepote, veče
I tišinu blagu kô dah otkrovenja.
I ne znadoh da mi krv struji i teče,

I da beže zvezde iz mojih očiju,
Da se stvara nebo i svod ovaj sada
I prostor, trajanje za red stvari sviju,
I da moja glava rađa sav svet jada,
I da beže zvezde iz mojih očiju.

Al’ begaju zvezde; ostavljaju boje
Mestâ i daljine i viziju jave:
I sad tako žive kao biće moje,
Nevino vezane za san moje glave.
Al’ begaju zvezde, ostavljaju boje.

Pri beganju zvezda zemlja je ostala
Za hod mojih nogu i za život reči:
I tako je snaga u meni postala,
Snaga koja boli, snaga koja leči.
Pri beganju zvezda zemlja je ostala.

I tu zemlju danas poznao sam i ja
Sa nevinim srcem, al’ bez mojih zvezda,
I sa suzom mojom što mi i sad sija
I žali kô tica oborena gnezda.
I tu zemlju danas poznao sam i ja.

Kao stara tajna ja počeh da živim,
Zakovan za zemlju što životu služi,
Da okrećem oči daljinama sivim,
Dok mi venac snova moju glavu kruži.
Kao stara tajna ja počeh da živim,

Da osećam sebe u pogledu trava
I noći, i vodâ; i da slušam biće
I duh moj u svemu kako moćno spava
Kô jedina pesma, jedino otkriće;
Da osećam sebe u pogledu trava

I očiju što ih vidi moja snaga,
Očiju što zovu kao glas tišina,
Kao govor šuma, kao divna draga
Izgubljenih snova, zaspalih visina,
I očiju što ih vidi moja snaga.

Vladislav Petković Dis

Jovan Pejčić:

U JEDNU REČ – DIS

Odrednica
U suštini samonikla pojava, veliki pesnik s malim brojem pesama, Dis je stvaralac bez čijeg se dela ne može shvatiti ni izraziti moderna poetska misao kod Srba.

Rođen je 10. marta 1880. u Zablaću kod Čačka. Otac Dimitrije, zemljoradnik; majka Marija. Osnovnu školu završio je u rodnom selu, prvih šest razreda gimnazije u Čačku; bezuspešnoje 1901. pokušao da maturira u Zaječaru. U Beograd prelazi 1903. i zapošljava se u opštinskoj trošarini. Lako menja radna mesta (Jagodina, Valjevo, Beograd). Od 1906. do penzionisanja 1909, s prekidima zbog bolesti, radi kao učitelj u selima zaječarskog, pa požarevačkog okruga. Boem. Sa Simom Pandurovićem uređuje 1905. beogradsku Književnu nedelju. U Prvom svetskom ratu novinski izveštač. Hiljadu devetsto petnaeste povlači se sa srpskom vojskom preko Albanije, zatim se sa Krfa prebacuje u Francusku. Utopio se u Jonskom moru 30. maja 1917, kada je austrougarska podmornica potopila brod koji je iz Italije plovio prema Krfu.

Pesnik zaumne jezičke imaginacije u čijim stihovima ritam i melodija prednjače u odnosu na sadržaj, u kojima sadržaj, kad ga je moguće rekonstruisati, po pravilu ostaje s one strane pojmovnog razumevanja i logičkog tumačenja, Dis je za sobom ostavio tek dve pesničke zbirke: Utopljene duše (1911) i Mi čekamo cara (1913). Prva zbirka, mada ne cela, ide među najznačajnije pesničke knjige srpskog dvadesetog veka. Tematsko- filosofski i egzistencijalni okvir Disovog stvaralaštva imenuju tri bitne pesme: „Tamnica“, „Možda spava“ i „Nirvana“. U njima je sadržana sva lepota, sva magija i sva metafizika njegove lirike: u prvoj, to je prelazak iz preegzistentnog stanja u zemaljsko postojanje, rođenje bića iz nebića kao kosmički događaj; u drugoj – individualno trajanje na međi sumorne stvarnosti i neuhvatljivog sna, sa likom neimenovane (neimenljive) idealne drage kao personifikacijomlepote,ljubavii sreće;u trećoj – ponovni povratak u nebiće, u smrt, u sveopšti kraj sveta, nirvanu.

Osnovna intonacija Disovih pesama je pesimistička. To se vidi iz strukture zbirke i naslova njenih ciklusa: kuća mraka, umrli dani, tišine, nedovršene reči. Preovlađuju motivi jeseni i smrti, koje autor oblikuje snovidovno i vizionarski, u iskazima sklopljenim od iracionalnih slika, intuitivnih prosvetljenja, duševnih poniranja u onostrano. Po tim osobinama blizak je evropskim i srpskim simbolistima preokupiranim zvučnom stranom pesme, ali u srpski stih nije uneo samo novu muzikalnost već i poigravanje logikom, metričke obrasce lirske narodne poezije, sintaksu srodnu govornoj. Poslednja odlika naročito se očituje u njegovim satiričnim pesmama, gde se nemilosrdno razračunava s porocima svog doba (pesma „Raspadanje“) i gde bespoštednoj kritici izvrgava njemu savremeno srpsko društvo („Naši dani“).

Iz knjige: Vladislav Petković Dis, „To je onaj život: odabrane pesme“. Opširnije o knjizi pogledajte ovde.